Ovo je Bodhi (Istinska Mudrost) – drvo;
duša je kao sjajno ogledalo;
pazi da uvijek bude čista,
I ne daj da se prašina na njoj skuplja.

Bodhi nije kao drvo;
Sjajno ogledalo ne sjaji nigdje:
Budući da ga nema,
Gdje li se prašina skuplja?
Zen koan[1]

Bez obzira na fascinaciju koju često mi Zapadnjaci imamo spram Japana, vjerojatno je vrlo teško, gotovo nemoguće, ra­zumjeti korijen misli, razlog, zašto ta kultura stvara upravo na taj način. Ponovo, s ove naše pozicije, Japan, kao i njihova suvremena arhitektura čine se kao slike iz budućnosti. Zanimljivo je, da Sou Fujimoto, jedan od najprominentnijih mladih japanskih arhitekta tu budućnost vidi kao ‘pri­mi­tivnu’[2]. Ili možda preciznije, budućnost vidi upravo u povratku jednostavnosti proto-arhitekture, u njegovoj knji­zi simplificirano kodirane gnijezdom i spiljom[3]. Gledajući na formu i organizaciju apstraktno, moguće je postaviti prošlost i blisku budućnost u paralelnu relaciju, i upravo na tom nivou Fujimoto pronalazi inspiraciju u ‘primitivnom’. Njegova arhitektura ne počiva na visokoj tehnologiji, ustvari ona je mogla nastati i davno prije, ali smjelost jednostavnosti njegovih koncepata, koji rezultiraju jednom sasvim novom i kompleksnom pojavnošću, jest ono što stvara budućnost.

I recentna realizacija, kuća NA, istovremeno je ‘primitivna’, prije svega u konstrukciji i materijalima, i apsolutno ‘futuristička’ u smjelosti svoga formalnog izričaja, organizacije i načina života u njoj. Projektirana je za dvočlanu obitelj u gusto naseljenoj stambenoj četvrti Tokija, na svega 75,79 m². Osnovni je kon­cept potekao od gotovo djetinje jednostavne, ali poetične ideje života u krošnji drveća gdje je svaka grana jedinstveno mjesto, ali uvijek povezana sa svima ostalima.[4] Međutim, ova naoko naivna ideja, rezultira izuzetno kompleksnom prostornom strukturom u kojoj su pojedini sadržaji kuće orga­nizirani u različitim visinskim pomacima koji više podsjećaju na organizaciju polica ormara nego etaža kuće. I doista, sobe ne postoje kao zasebne prostorne cjeline, već su stalno međusobno povezane, uzajamno se redefinirajući u penjanju kroz njih, baš poput iskustva penjanja po granama u krošnji drveta.[5] Taj osjećaj dodatno pojačava sam materijalitet kuće – međukatna konstrukcija izrađena od tankih ploča koje počivaju na, za naše pojmove, nezamislivo vitkoj konstrukciji od kvadratnih čeličnih profila visine svega 65 mm za grede i 55 mm za stupove. ‘Etaže’ tako gotovo lebde u prostoru, svojim različitim visinama diferencirajući pojedina korištenja ili ambijente, dajući uvijek novu sliku i odnose pomicanjem korisnika kroz kuću. Tjelesnost doživljaja pojačava ‘skučenost’ prostora koji je proporcijama bliži gigantskom ormaru, nego li maloj, ‘običnoj’ kući. Tu ‘skučenost’ kompenziraju vanjske opne/zidovi koji su najčešće staklo, otvarajući s jedne strane život kuće gradu i s druge strane dozvoljavajući da grad i ulica budu dio kuće.

Teško je ne biti fasciniran ovom arhitekturom, i to možda upravo zato što ju je gotovo nemoguće shvatiti kao ‘stvarnu’. Međutim, unatoč njenoj ‘nestvarnosti’: od organizacije, preko konstrukcije do potpune transparentnosti, ona je nevjerojatno tjelesna i do­življajna. Kao što Fujimoto kaže …i iskustvo prostora i koncept su bitni. Jedino misleći o konceptu i doživljaju s jednakih pozicija, moguće je stvoriti nešto novo…[6] Novum jest ono što kuću čini nestvarnom. Taj novum radikalno mijenja i doživljaj kuće, kako korisnika iznutra, tako i promatrača izvana; ali i njenu unutarnju orga­nizaciju. Sve ono što bi predstavljalo arhitekturu u njenom tradicionalnom smislu, a posebice njena materijalnost: zidovi, stropovi..., svedeno je ne samo na najmanju moguću mjeru, već je u svojoj suštini dezintegrirano. Zapadna je misao, a po­gotovo ona arhitektonska, još uvijek poput prvog koana sa po­četka teksta, na kojoj se zbog opsjednutosti ‘objektom’ još uvijek može ‘nakupiti prašina’. Fujimota je teško u punoj mjeri razumjeti, osim puke fascinacije i začudnosti, ne prodre li se do suštine drugog koana, onog koji možda najdirektnije ukazuje na poantu Zena – aludirajući da Bodhi (istinska mudrost) nije tvarna – budući da nečeg nema, na čemu se onda skuplja prašina? Arhitektura je na sličan način prije svega relacija, odnos između stvari i ljudi. Ona je Ništa oko čega je (i pomoću koje je) organizirano Sve. Taj radikalni odmak od shvaćanja arhitekture kao ‘objekta’, ka arhitekturi kao odnosu ‘objekta’ i korisnika, tek bi trebao donijeti novu paradigmu u arhitekturi. Zato je Kuća NA arhitektura budućnosti, oslobođena od sebe, kompleksna u svojoj krajnjoj jednostavnosti i redukciji. U njoj nije ostalo ništa od arhitekture osim samog doživljaja ili ‘relacija’. Istovremeno, i upravo zbog toga to je arhitektura koju je nemoguće ne zamijetiti, to je arhitektura nakon (ili prije) arhitekture.